Ovaj članak je nekako više osobne prirode i eto odlučio sam stavljati te kvačice kad već tipkam pa da liči to na nešta a ako vidite greške znajte da se trudim ali jednostavno nemam osječaja kada ide tvrdo č a kada mekano,o zarezima da ni ne pričamo.Eto to me onaj manijak Mengele iz Gužve u 16-ercu stlano prca u mozak da sam ne pismen al jebiga čovjek je u pravu,jer nikada se nisam obazirao na formu da bude tip top kada mi je sva pažnja išla u fokus na dubinu misli.
Uglavnom,ono što hoću reći je da sam malo razmišljao,općenito i shvatio da me jebu pitanja na koja na očigled nema odgovora i to u takvoj mjeri da ne mogu više uživati u životu jer ne znam osnovne fundamentalne stvari oko samog sebe i okoline.Malo sam kopao po internetu i našao nešto što opisuje moju problematiku najpreciznije,zove se egzistencijalna depresija.Ne radi se o financijskom propadanju kako može implicirati već o krizi identiteta u smislu postojanja.Ljudi se izgleda ne opterečuju puno sa tim pitanjima osim nekih preškolovanih bolesnika sa kojima realno ne mogu izmjeniti misli jer su na drugom kontinentu,a to natipkavanje nema smisla.
Dakle gdje je problem?Ne znam za vas ali mene jako brine kako to da sam se ja rodio i šta znači uopće se roditi,šta je svijest,gdje je svemir,koja je svrha života,zašto je sve temeljeno na prevari i na kraju ima li smisla uopće živjeti život i ako ima koji su razlozi i krajnji potencijali.
Do sada nikada u životu nisam naišao na čovjeka koji je voljan duboko raspravljati o tim filozofskim ali ključnim pitanjima bez da počne parafrazirati neke velike mislioce kako bi se ogradio od toga da ispadne glup što je u ovom procesu po meni potpuno ne bitno jer istina je jedini cilj.
Figurativno rečeno kompletni ljudski rod se smije dok pada i doživljava dekadenciju.Prvo što mi pada napamet kao usporedba je neka vrsta jezive nočne more iz koje se ne uspjevam probuditi.
Pokušao sam sklopiti bend nadajući se da ću takvom vrstom djelovanja privući mozgove koji slično razmišljaju da probamo shvatiti šta je sve ovo i gdje idemo uopće ali to se naravno nije desilo jer svako je imao neke druge interese što je i normalno s obzirom da je sa većinom tako.
Na kraju ja ostajem sam sa sobom,previše puta izdan jer sam bio dobar prema govnima,zatvaram se sam u sebe i ne komuniciram više sa ni jednom osobom,ono što je iznutra u meni puštam ljudima na kapaljku jer mi je muka umobolnih konflikata.
Publika kojoj sam pristupao tokom godina sa svim srcem i zadnjom kapi energije koju sam imao da sam se često skoro usrao na sred bine od divljanja i dernjave,pitam se u vezi njih jesam li ikako utjecao na njihove živote a čini se da nisam.Sve ono radi čega nisam bio u svoj toj nabijačini se desilo.Htjeo sam natjerati te ljude da očvrsnu,da vide pune potencijale ljudske energije kad ju se pritisne do samoga kraja i nije da je sve stalo ali evidentno vidim samo novu ekipu,svi oni stari su se razbježali po svijetu i žive neke sedme živote od onog što smo živili svi prije.
Jesam li ja zaostao što nisam odlučio naći stalni posao,oženiti se napraviti dijete i odraditi sve ko i svi drugi u komunizmu?
Problemje što se nema sa kim razmjenit jedna jedina rečenica,toliko toga je napravljeno ali nema feedbacka,samo netrpeljivosti na najjače ili jednostavno nitko ne želi ulaziti samnom u bilo kakve debate.
Prije sam osjetio više volje i života poslje nastupa,dolazili su mladi ispitivati neka sranja općenito,neusmjerena banda mladih glupana kojima treba neka smjernica.Bio sam sretan kad sam ju dao ali jednostavno je sve zamrlo,vlada zemljom očito masovna depresija,ljudi dolaze na koncerte i gledaju u tebe kao da se trebaš dokazati a ne da si došao im pokazati smjeri put u smislu stava i energije.
I to je to sveukunpo što mi stvara psihički nemir,svjestan sam da mora biti nešta više od ovog suhoparnog života na koji je osuđen svatko od nas ali nemam sa jednim čovjekom razmjeniti misli koji je kopao kao i ja duboko,ljude to sve umara,ja sam naporan govnar od kojeg su pobjegli svi i jedino šta još imam su bendovi i ekipa koju sam skužio da su ispravni po raznim gradovima,sve ostalo ne postoji,sjedim sam sa sobom cijele dane,kao da sam lažirao svoju smrt pa nitko ni ne zna da sam još živ.Naravno svi su se zabili u neke svoje poslove,nitko više nema ni vremena ni volje za neku zajebanciju ali gdje svi idu,zašto svi tako žure u grob ja to ne razumijem i eto osječam se ko da sam kompletno sam na jebenoj planeti jer čim krenem pričati išta po tom pitanju ispadam pička,emotivna kurvica i slično al jebiga problem koji imam se tiče svih nas samo se ja jedini ne pravim blesav po tom pitanju.
Na kraju samo ostaje vidjeti jel to sve što sam podredio život stvarima o kojima ljudi ne razmisle ni sekudne u životu uopće vrijedilo ili sam si bacio život u wc školjku.Realnost je da nije da nisam mlad i da nemam snage nego me jebe ta egzistencijalna kriza i ne vidim svjetlo na putu ni u daljini,smao jebeni tunel crnila i svakodnevnog ništaviladok se pravim da nešta kao živim i trudim se negdje napredovati....
Blago vama koji se ne opterečujete sa tim stvarima....
Uglavnom,ono što hoću reći je da sam malo razmišljao,općenito i shvatio da me jebu pitanja na koja na očigled nema odgovora i to u takvoj mjeri da ne mogu više uživati u životu jer ne znam osnovne fundamentalne stvari oko samog sebe i okoline.Malo sam kopao po internetu i našao nešto što opisuje moju problematiku najpreciznije,zove se egzistencijalna depresija.Ne radi se o financijskom propadanju kako može implicirati već o krizi identiteta u smislu postojanja.Ljudi se izgleda ne opterečuju puno sa tim pitanjima osim nekih preškolovanih bolesnika sa kojima realno ne mogu izmjeniti misli jer su na drugom kontinentu,a to natipkavanje nema smisla.
Dakle gdje je problem?Ne znam za vas ali mene jako brine kako to da sam se ja rodio i šta znači uopće se roditi,šta je svijest,gdje je svemir,koja je svrha života,zašto je sve temeljeno na prevari i na kraju ima li smisla uopće živjeti život i ako ima koji su razlozi i krajnji potencijali.
Do sada nikada u životu nisam naišao na čovjeka koji je voljan duboko raspravljati o tim filozofskim ali ključnim pitanjima bez da počne parafrazirati neke velike mislioce kako bi se ogradio od toga da ispadne glup što je u ovom procesu po meni potpuno ne bitno jer istina je jedini cilj.
Figurativno rečeno kompletni ljudski rod se smije dok pada i doživljava dekadenciju.Prvo što mi pada napamet kao usporedba je neka vrsta jezive nočne more iz koje se ne uspjevam probuditi.
Pokušao sam sklopiti bend nadajući se da ću takvom vrstom djelovanja privući mozgove koji slično razmišljaju da probamo shvatiti šta je sve ovo i gdje idemo uopće ali to se naravno nije desilo jer svako je imao neke druge interese što je i normalno s obzirom da je sa većinom tako.
Na kraju ja ostajem sam sa sobom,previše puta izdan jer sam bio dobar prema govnima,zatvaram se sam u sebe i ne komuniciram više sa ni jednom osobom,ono što je iznutra u meni puštam ljudima na kapaljku jer mi je muka umobolnih konflikata.
Publika kojoj sam pristupao tokom godina sa svim srcem i zadnjom kapi energije koju sam imao da sam se često skoro usrao na sred bine od divljanja i dernjave,pitam se u vezi njih jesam li ikako utjecao na njihove živote a čini se da nisam.Sve ono radi čega nisam bio u svoj toj nabijačini se desilo.Htjeo sam natjerati te ljude da očvrsnu,da vide pune potencijale ljudske energije kad ju se pritisne do samoga kraja i nije da je sve stalo ali evidentno vidim samo novu ekipu,svi oni stari su se razbježali po svijetu i žive neke sedme živote od onog što smo živili svi prije.
Jesam li ja zaostao što nisam odlučio naći stalni posao,oženiti se napraviti dijete i odraditi sve ko i svi drugi u komunizmu?
Problemje što se nema sa kim razmjenit jedna jedina rečenica,toliko toga je napravljeno ali nema feedbacka,samo netrpeljivosti na najjače ili jednostavno nitko ne želi ulaziti samnom u bilo kakve debate.
Prije sam osjetio više volje i života poslje nastupa,dolazili su mladi ispitivati neka sranja općenito,neusmjerena banda mladih glupana kojima treba neka smjernica.Bio sam sretan kad sam ju dao ali jednostavno je sve zamrlo,vlada zemljom očito masovna depresija,ljudi dolaze na koncerte i gledaju u tebe kao da se trebaš dokazati a ne da si došao im pokazati smjeri put u smislu stava i energije.
I to je to sveukunpo što mi stvara psihički nemir,svjestan sam da mora biti nešta više od ovog suhoparnog života na koji je osuđen svatko od nas ali nemam sa jednim čovjekom razmjeniti misli koji je kopao kao i ja duboko,ljude to sve umara,ja sam naporan govnar od kojeg su pobjegli svi i jedino šta još imam su bendovi i ekipa koju sam skužio da su ispravni po raznim gradovima,sve ostalo ne postoji,sjedim sam sa sobom cijele dane,kao da sam lažirao svoju smrt pa nitko ni ne zna da sam još živ.Naravno svi su se zabili u neke svoje poslove,nitko više nema ni vremena ni volje za neku zajebanciju ali gdje svi idu,zašto svi tako žure u grob ja to ne razumijem i eto osječam se ko da sam kompletno sam na jebenoj planeti jer čim krenem pričati išta po tom pitanju ispadam pička,emotivna kurvica i slično al jebiga problem koji imam se tiče svih nas samo se ja jedini ne pravim blesav po tom pitanju.
Na kraju samo ostaje vidjeti jel to sve što sam podredio život stvarima o kojima ljudi ne razmisle ni sekudne u životu uopće vrijedilo ili sam si bacio život u wc školjku.Realnost je da nije da nisam mlad i da nemam snage nego me jebe ta egzistencijalna kriza i ne vidim svjetlo na putu ni u daljini,smao jebeni tunel crnila i svakodnevnog ništaviladok se pravim da nešta kao živim i trudim se negdje napredovati....
Blago vama koji se ne opterečujete sa tim stvarima....
Nema komentara:
Objavi komentar